Ranih 70-ih u Hrvatskoj su izgrađena tri muzeja - tri antologijska rada kasnog modernizma. Dok riječki Muzej revolucije Nevena Šegvića (1972. - 1976.) razvija svu energiju u unutrašnjosti, a u odnosu na gradsko okruženje Guvernerove palače ostaje relativno autonoman, muzeji Mladena Kauzlarića u Zadru (1964. - 1972.) i Splitu (1954. - 1976.) upravo artikulacijom odnosa sa svojim mjestom razvijaju specifičan identitet. A radi se o nevjerojatno privilegiranim mjestima:ugao decumanusa i foruma, između spomenika 1. kategorije - Sv. Donata i Sv. Marije u Zadru, dok je to u Splitu terasirani mediteranski krajolik na padinama Marjana. Već 40 godina ranije Kauzlarić je pokazao kako se ulazi u visoko vrijedne povijesne ambijente urezavši tri luka u ziđe Velikog arsenala Republike u staroj gradskoj luci. Radi se o projektu Gradske kavane (izvedenom 1931. - 1933. zajedno s arhitektom Gombošem), koji je postao samorazumljiv dio ikoničke slike Dubrovnika. U mladosti suradnik slavnog Kovačićevog partnera i Loosovog prijatelja Huge Ehrlicha, zatim Iblerov student, član napredno orijentirane grupe Zemlja (1931. - 1935), Mladen Kauzlarić jedan je od najizrazitijih sudionika Zagrebačke škole, ma koliko da je sam pojam ponešto neoštro definiran. U suradnji s arhitektom Denzlerom i kasnije Gombošem realizirao je više sjajnih primjera modernizma 30-ih godina. Podsjetimo na Školu narodnog zdravlja, zgradu Pravoslavne općine, zatim na dvije značajne vile u Novakovoj ulici br. 15 (vila Spitzer) i 24 (vila Pučar),  (ona na broju 15 nedopustivo je devastirana baš izgradnjom jednog arhitektonskog biroa na prije slobodnoj terasi), te na niz civiliziranih stambenih zgrada i vila koje čine identitet građanskog Zagreba.